Bojana o Hope centru

Još kao mala, odrasla sam u porodici u kojoj je nega kože bila sastavni deo svakodnevnog života, pa neretko kažem da se ovim poslom bavim ceo život. Moja mama, Nada Jovanović, bila je poznata beogradska kozmetičarka sa 45 godina iskustva. Tada, davne 1969. godine, kada je počela da se bavi ovim poslom, samo deset salona lepote postojalo je u bivšoj Jugoslaviji, a stručnost zaposlenih lica u istim salonima, koje su se školovale širom sveta, bila je na zavidnom nivou.

Mamina specijalnost bili su tretmani lečenje problematičnih koža, anti-age tretmani, kao i pravljenje losiona za masnu kožu i krema za suvu i stariju kožu. Sećam se kako sam kao mala svako veče i jutro gledala mamu kako se ispred ogledala maže “svojom” kremom, i jedva sam čekala da porastem kako bih i ja krenula sa istom rutinom.

Kako sam rasla, često sam čekala mamu u salonu da završi posao i da idemo kući. Budući da čekajući u salonu nisam smela da je ometam u poslu, nije mi preostajalo ništa drugo nego da gledam kako mama radi i slušam kakve savete daje klijentima, koje sam ja tada nazivala “mamine žene”. U početku su mi se najviše sviđale pohvale maminih žena koje su hvalile mamu kako im je “spasila” kožu, i bila sam jako ponosna na nju, priželjkujući da jednog dana i mene neko tako hvali. Kako sam postajala starija, vreme koje sam provodila sa mamom van salona često je bilo ispunjeno mojim pitanjima o raznim problemima sa kožom i načinu na koji ih ona rešava, a ona je uvek neiscrpno i detaljno odgovarala na sva moja pitanja. Zabavan deo mi je uvek bio kad sam joj pomagala da pravimo kreme, kao i tinkture lekovitog bilja koje su bile sastavni deo losiona koji je pravila. Tako je ovaj posao postao i moja ljubav i moj život.

Savet koji mi je mama stalno ponavljala je da nikada ne prestanem da se obrazujem i u ulažem u svoje znanje. Čak i tada, kada nije bilo toliko kozmetičkih preparata i toliko naučnih radova na istu temu, uvek je znala da pronađe neku novu knjigu i da je zajedno čitamo. Bila je ponosna kada sam završila fakultet, a ja mislim da sam ga zbog nje i završila, kako bih zadivila veliku mamu i kako je ne bih razočarala. Nakon završenog fakulteta, počele smo zajedno da radimo, a ja sam uporedo završavala i specijalizacije. 

Bila je stroga u poslu, zbog čega sam se često ljutila, a sada sam joj zbog toga neizmerno zahvalna. Kada mi je kupila prvi aparat za Miolift lica, rekla je: “Ako si pametna, sa ovim aparatom ćeš zaraditi još 100, a ako nisi, i ovaj jedan ćeš izgubiti”. Mislim da nisam do kraja razumela tada njenu poruku, ali uplašena da ako ne budem “dobra u poslu” neću moći da radim i dalje, nastavila sam još više da učim i da se trudim sa svakim mojim klijentom, kako bi bili zadovoljni i imali lepu kožu. Još jedan njen savet koji mi je “urezala” u glavu je – da je preporuka najbolja reklama, preporuka me konstantno pratila i što se broj mojih klijenata i sada već “mojih žena” povećavao, bila sam sve srećnija i motivisanija da nikada ne stanem. 

Svaku prvu kafu koju sam ujutru pila sa mamom započinjala sam pričom o koži lica, neiscrpnoj temi u kojoj smo nas dve uvek uživale. Nažalost, mama je preminula 2014. godine. Hope centar i Hope Academy dobili su ime po njoj. HOPE – Nada kao njeno ime i kao nada, vera u bolje sutra, u nova istraživanja, nove tehnologije rada, nove tretmane i aktivne supstance koje će ulepšati kožu žena na prirodan i zdrav način. Jer koža je naš najveći organ, a zdrava i negovana koža je najlepša koža.